Tko je čovjek?

Pripremio: don Damjan Raguž

Utorak, 2. kolovoza 2011.

Na pročelju jedne stare kamene palače u Berlinu stoji reljef na kojemu je prikazan ljudski život od djetinjstva do staračke dobi. Na početku i na kraju reljefa stoji sfinga. Dakle, život je nerješiva zagonetka.

Papa kaže da je najpresudnije pitanje koje nam se nameće u ovo naše doba i traži odgovor, „Što je i tko je čovjek?“. Pogrešan odgovor na ovo pitanje unosi kaos u ovaj svijet u kojemu živimo.

Čovjek nije plod serijske proizvodnje svemirskih mehanizama, on je osobno i slobodno biće, on je Božji suradnik u sređivanju vinograda svoje duše, o čemu nam govori evanđelje, on je Božji suradnik u izgradnji ovoga svijeta u kojem živimo. Svi smo mi poslani u vinograd života da ga uređujemo i obrađujemo i svi se moramo odazvati na taj Božji poziv ali osobno i slobodno.

Vjera je uvijek osobni i slobodni susret s Bogom. Ali taj rad u vinogradu naše duše, u sređivanju ovoga svijeta u kojem živimo moramo vršiti ne po svojoj volji ili samovolji nego po volji onoga koji nas je poslao. Tolstoj kaže u jednom svom romanu. „Ako mislimo da smo mi apsolutni gospodari svoga života, da nam je život dan za našu vlastitu radost i nasladu tada će nam život postati nerješiva, besmislena zagonetka“. Naš život dobiva svoj smisao samo onda ako taj život obrađujemo i uređujemo ne po svojoj volji nego po volji onoga koji nam je povjerio taj vinograd života, a ta volja izražena je u onih 10 zapovjedi.

Kada je redatelj /Cecil Mill/ pripremao film Deset zapovjedi pitali su ga zašto je uzeo baš tu temu? On im je odgovorio: „Uvjeren sam kako jedino na tih 10 zapovjedi možemo izgraditi bolji i ljepši svijet“. A Isus kaže da su sve te zapovjedi sadržane u zapovjedi ljubavi. Tu ljubav i dobrotu pokazao je Gospodar vinograda kada je dao istu plaću onima koji su radili čitav dan i onima koji su radili jedan sat. Ako su odnosi među ljudima određeni samo materijalnim interesima bez ljubavi koje spremna darivati,ti odnosi nisu ljudski.

Jedan moderni mislilac kaže: „Nikada nismo bili bogati kao danas, a nikada tako pohlepni, nikada tako siti, a nikada tako nezasitni, nikada toliko odijela a nikada tako razgolićeni, nikada toliko slobodnog vremena, a nikada takav osjećaj dosade“.

Jedan film prikazuje muža koji je napustio ženu i malog sina i svaki mjesec slao bi im novčani doprinos. Jednog dana dječak upita: „Svi šalju samo novac – zašto su svi takvi?“ Tim pitanjem završava film.

Rad u vinogradu svoga života nismo ispunili nesebičnom ljubavlju koja daje smisao našem životu i zato život postaje nerješiva, besmislena zagonetka kao što je to želio prikazati onaj reljef na pročelju palače u Berlinu.